Sa vjetrovitog decembarskog dana ući u topao stan, napraviti si čaj, biti sam u tišini barem jedno decembarsko veče, meni je sreća…meni je potrebno. Nemati niti jedan veliki problem u području zdravlja sebe i bliskih osoba je sreća. Sreća je tu. U meni, u tebi. Sreća sam ja. Sreća je mala, može stati u džep,…
Pakujem kofere, stvarno odlazim.. (Kiša je padala snažno. Ulice mokre i puste, žuti pas ispred željeznih vrata. Miris pržene kafe u bosanskoj kući. Miris sreće. Haiku za mene. Sonet za tebe.) Koferi laki, korak težak. Ipak se radujem. Svaki je haiku pomalo i sonet.
Šta je prioritetnije u životu nas, ljudi, mene, čovjeka? Je li moja dužnost i obaveza sebe slijediti, onu tananu nit duše koja mi nalaže šta da činim sa sobom kad se naveče ugase svi vanjski svjetovi? Onu nit koja mene, ovakvu, čini sobom? Ili je pak grijeh slijediti sebe, i svoju strast? Ne strast, u…
Poklonila sam ti najljepši šal od laži, koju je noćna tama tkala sa mnom, ogrnula te njime da zaspiš spokojno poput dječaka. Nisam te budila to jutro, jer htjela sam da me pamtiš vječno, kao laž, san, i vrhunac. Nisam htjela da silazimo niz obronke našeg svakodnevnog i da se spotičemo od naše običnosti, htjela…
Sanjala sam sinoć da te nemam..plakala sam kao žena koja gubi, muškarac kojeg boli, kao dijete koje ne zna. Boljelo me u svim smjerovima. Od ridanja me bolio glas.. Budna sam večeras, ali kao da sam u snu. Aveti hodaju po sobi. Svaka tvoje ime nosi ali izgleda drugačije. Jedna donosi nemir, jedna pleše tvojim…
Ko si Ti, ne znam. Nisam znala ni ko je bio On. A ni Ona. Ni Ona ne zna ko si Ti. A svi mislite da znate sve o Meni. Ali lakomo griješite, jer ni Ja ne znam ko sam Ja.
Sreli smo se taj dan slučajno, banuo je ispred mene odnekud, ni sama ne znam da li sam ga pozvala negdje u pozadini uma koju noć ranije ili je univerzum ponovo zaigrao igru, jesi li sigurna da je sve dobro sa tobom, jesi li sigurna da rasteš ili si se sabila toliko u svoj okvir…
Nekoga koga mislite ubrajati u svoje, i pustiti da i vas ubraja u svoje, pustite da uradi neko monumentalno djelo inicijacije. Sad ovo zvuči previše, nisam princeza na zrnu graška, ali monumentalno je u okviru mog shvatanja, čin spremnosti i ” how far would you go?” za mene. Ne treba pjevati serenade, kupovati poklone, please…
Čujem ih nekada naveče. Plač djeteta i zvuk Diiiing, mikrovalna je obavila svoju životnu dužnost, mlijeko je toplo, mlijeko nije hladno i nije vrelo. Savršeno ugrijano mlijeko u jedan ujutro, nekad i kasnije ili ranije, kako ko broji. Ja ne brojim, i nije da ih slušam, samo ih čujem. Ne znam im lica ali im…
Ova zvijer u meni traži vazduh. Trčim. Radim. Kupujem. Ne mislim. Šminkam se. Lijepa sam. Zvijer želi napolje, želi trčati, želi zelene poljane, vjetar, šumu, želi osjetiti zemlju pod nogama, želi pobjeći od svega. Ova je zvijer ranjena davno, krila se sve ove godine od prirode, vidala je rane polahko, preskočila svoj vučji život, hibernirala…