Boja roza

Ušla sam u lift, dodirnula nulu nježno a potom otresito mlatnula onaj znak za zatvaranje. Kao da mi je naumpalo da sam premekano odlučna pa sam htjela da se ispravim. Provjerila sam džepove, tu je sve, a nije ništa. Kofer je tu, mali i veliki. I umor je tu. Dođoh, probah, napustih. Cjelovečernji osjećaj promašenosti i vječito pitanje do kad? Sjela sam u auto, i već sam pomislila da griješim. Ali ne griješiš, trebaš tako. Ali možda ipak griješiš? Daješ malo meda, previše meda daješ. Provaljena si. Ali nisam, samo tako izgledam. Bila sam dobra. Sjedim i pušim. Rijeka misli se slijeva na znak na volanu, da li sam ipak ta u koju gledam? Je li okej odustati zbog sumnje ili je pak okej ostati ako sumnjaš. Nijedno nije isključeno i nijedno se ne potvrđuje. Prolazi neko pored mene, Bože i šetači vide da sam neodlučna s paljenjem auta. Ako ga upalim, onda ću samo doživjeti jedan poraz kad ga ugasim ponovo. Mislila sam da si ti, ali nisi bio. Još jedan Johnie fckg Walker. A gdje si ti? Sjediš gore i tipkaš poruke mržnje koje su meni samo zapravo znak ljubavi. O znaš li da te ne može naljutiti neko koga ne voliš i do koga ti nije stalo? Ne znaš a i ne zanima me, imam pametnijeg posla, moram upaliti auto. Palim ga, kvrc, rikverc, opa, senzori vrište, koji vrag? Ti si iza, vadiš kofere. Kažeš penji se gore, smiri se više, komšije nas gledaju. Nema nigdje nikoga, časna moja a i da gledaju, šta fali, dva čovjeka sa koferima, ništa sporno. Znaš li koliko si smiješan sa rozim koferom u ruci i kako izgledaš nadasve neozbiljno dok se trudiš biti ozbiljan?

Nisam više otišla i koferi stoje, što ne znači da nekad neću. Priznajem, reagovala sam djetinjasto što ne znači da opet nekad neću. Ali, jako je teško ostaviti čizme hodalice i smiriti se na jednom mjestu kad si nenaviknut na dobro. Nekad mi fali ludost, to je posljedica traume. A i ti si nekad lud, ljubomoran, pretjeruješ. Ali kaže dr.mr.sc da je to sve normalno i da je to život. Nekad se moras spustiti s liftom i ući u auto da dokažeš sebi da možeš, nekad se tako odvučeš na drugi kraj svijeta i više se nikad ne vratiš. I to je život. Život je beskrajna puzzla koju složiti ne možeš jer slike sa omota nema a sve i da imaš sve potrebne komadiće, ne znaš kojim redom da ih slažeš. Ali život je i lijep. Dok te gledam sa tim rozim koferom, kontam..život nekad umije biti pravo lijep.