Insta šajning

Prazan je svijet instagrama, fejsbuka, dok prazni sjedimo zajedno, pljuvajući isti taj svijet čiji smo učesnici, ali to tek malo, tek onako. Prazni smo a puni signala, i lajkova, i odobravanja, a svi se pomalo tajno mrzimo. Ne vjerujemo u našu ljepotu i šarm dok ih ne vidimo na ekranu, a pameti nema mjesta tamo, samo praznina i tupost i tup i tup i lajk..Nekad se pitam jesmo li ludi pa vjerujemo u svijet bez svijeta, da li nam fali iko i išta dok tako sjedimo u nekoj kolibi zimi i gledamo kroz prozor. Nekad se pitam i gdje se nalazi mir, koji u mojoj glavi odavno ne stanuje, sva sam od struna i nemira i dobovanja nekoga u ćošku mene..neki se alarm pali duboko, nešto mi govori, ali nije ni blizu površine i ne mogu još da ga dosegnem. Nešto nije po pe esu, osjećam u sebi, tražeći svoje novo ja, nešto sam vrijedno izgubila..Ali šta je to što me boli, šta me žulja? Dok listam sve nijeme ljepotice, i nabildane sportaše čiji pogledi i lica promiču brzo kao talas kojeg se ne sjećam nakon što je prošao, u meni se budi jedan novi osjećaj. Želje..Volje..Da se vratim evo odmah u majčinu utrobu i budem sigurna i zaštićena od ovih budalaština, čiji sam aktivni učesnik ali se lažem tek onako da nisam, zauvijek. Koga to tražiš? Sebe ..Pa gdje si?..Ne znam..Gdje ideš?…Nisam sigurna..ja bih tamo gdje me poznaju, gdje me vole, gdje sam ja ja..bez filtera, sa podočnjacima, prirodna, sretna, ili barem zadovoljna bez sjete, bez grča..A gdje je to?..E to je iza mene, to je taj alarm, ta bol, taj mali prst organizma stvoren da njime udaraš po svijetu i da te boli..miša mu..amputirat ću ga!