Na mojim leđima je noćas svemir, i zvijezde i mjesec, al Sunca nema..i Sizifov kamen i tvoje ime i ova sudbina što bez nje ne znam.
U mojim očima je led što gori, nadanje, sreća i tvoje ime, i sve od tuge što nosim tebi, noćas me boli, noćas me brine.
Na mojim rukama pečati hladni, svila, zlato i tvoje ime, znojne dlanove sakrijem vješto, u kaput hladni sve hladnije zime.
Molim te nemoj sa imenom mojim da postupaš kao sa tuđim i stranim, molim te sjeti se noćas mene, sjeti se naših padova sjajnih.
To što ideš, ja živjeti moram, i nije mi teško ponosna biti, al’ imena tvoga i tvojega svega, voli me..bez tebe teško je biti!
Čovik može bit sam i bit sretan, to je bitno znat. Pod “sam” mislim bez romantične veze, ne bez ikoga. Inače, lip tekst, dočarava šta osjećaš. 🙂
Znam da može, i ja to prihvatam, ali pustim se ovdje da bludim o tuzi..ee moj Vrtlog, zeznuto je biti sanjar