Nije da mi nedostaješ, nije da si mi drag kao nekad..samo sam sama sebi falila jutros, onakva kakvom si me ti gledao sve te godine. Sad sam dokazano druga, tuđa. I psi lutalice i mačke skitnice me zaobilaze, i voda me neće nositi, i zemlja držati, ni tvoj pogled pratiti. Ali vrijeme je podlo, kuca dok pjevamo, slavimo, volimo, kuca zloslutno i stane onda kad bi preskočiti moralo..
Ah, eto, ja ću ostati ovdje i rasti u sebe. Kad urastem u atom najmanji, sat će opet proraditi, i neka kuca zauvijek ovaj put..
Neminovni a pozeljan otkucaj neceg sto je kao i ljudsko srce.
Sva težina postojanja i nepostojanja..
Tužno. I bolno. Tako mi ovo zvuči. Želim ti da ti srce kuca ko nikad do sad i to zbog tebe same! ❤
Tako i jeste, ali proći će, mora?
Istina jeste da će proć, to je van svake sumnje. Samo, pitanje je šta će doć? To je na nama da vidimo. 🙂
Nema veze, dobro dođe blog, samo tuđna imam inspiraciju 😬
Svako od nas prođe patnju u životu, nekoliko puta, ali proći će, idu bolji dani.
Sve je to zbog nekog višeg cilja, ali nekad je iz blata teško gledati u nebo…ali vi ste svi jedna divna ekipa koja uvijek podigne moje ožalošćeno biće, dobri ste ljudi 😊