Jedna kolegica se udala u neko sporedno selo kraj glavnog sela pored grada koji je od mene daleko jedno 140 km. Druga kolegica je nedavno dobila dijete. Imaju kuću u cvijeću i žive bajno, kaže. Ja joj vjerujem. Takva je ona. Može živjeti bajno i roditi dijete i imati kućicu u cvijeću. Treća kolegica je preživjela gubitak, i traži se opet. Tužno je to. Nije zaslužila. Najbolja kolegica je trudna, sretna i nasmijana….
Ono što bih napisala dalje, ne bi ponajbolje objasnilo moje viđenje, jer sam danas malo konfuzna, a moglo bi nekoga i uvrijediti, a to danas baš ne želim. Zato ću u eter pustiti nedovršenu misao da pluta, da možda nađe nekoga ko će napisati završetak i shvatiti moj strah od plovidbe. wink, wink
Baggage Claim (2013)
gledala sam, i dalje se ne želim udati 😀
Uf, i ja sam baš neki dan ovako razmišljala.
Skoro sve devojke koje sretnem u skorije vreme udate/rodile nekoliko komada dece/sad ce da se udaju/trudne su.
A ja još uvek… uf šta bih ja sa detetom?!