Ukradem po koji trenutak navečer, dok spavaju svi pošteni radnici, dok zgrade imaju sve manje očiju, i pubertetlije manje glasa. Ukradem samo da se smirim i ispušim cigaretu. Tamo si s njom, gdje ne želiš biti, gdje želim da budeš. Suviše bi nas ljudi upoznalo, odviše bi sreće bilo. Za koga bi živjeli, za koga radili, za koga stvarali i kome čeznuli? Našli bi se i stali. Zatvorio bi me, disala bih te. Neka nas ovako, neka čeznemo. Ne želim da jezici te ližu zbog poganih istina, ni da oči te žale zavideći ti. Ne želim da uživam u gubitku njenom. Neka te, voli te. Njena je ljubav sigurna, velika, ogromna, znana, meka i glatka. Njena je ljubav zanosna, sebična, željna da samoj sebi se da. Moja i nije ljubav neka. Više je puls u mrtvom tijelu, više je talas bez vjetra i povoda. Moja je ljubav tek nota jedna, njena orkestar u punom jeku. Ona je spremna da umre za tebe, a ja samo zbog tebe da živim. Jasno je gdje će ti biti tijelo, neka je, neka te sa sobom dijeli. Meni daj osmijeh, i daj mi uzdah, dat ću ti uzdah, osmijeh ti dati. I mnogo više, sve naše više… Bez ikakve želje da tvrđave gradim, ukradem po koji trenutak navečer. Dok spavaju svi pošteni radnici, zgrade, pubertetlije, ona. Dok si budan.
Trenutak bez nas
