Požuda

Sveži mi ruke u čvor, zatvori me u kavez ravnodušnosti, izvuci iz mene najgore, kazni me. Otvori rane da krvarim, nek’ ti bedra budu smočena vrelinom moga pakla. Reži još dublje, što više boli, srca ti više dajem. Ne pokaži mi slabost niti oklijevanje, neka me boli do srži i dublje. Želim da vidim skrivene ponore i izronim školjku tebi na dar. Gledaj me s prezirom, osjećam mržnju što tinja. Duge su sjene u očima tvojim, mjesta nema za strah. ..Pričaj mi…Reci da nevažno je..Prolazno je…Kad zatvorim oči ipak, vidjet ću ljubav našu, splet boja i mirisa raja i jabuku jednu zlatnu. Posežem rukom za njom, previsoko je iznad mene. Taman kad je osjetim pod prstima, ti suviše običan postaješ. Oprosti, žao mi je, ne volim čak ni sebe.