Nedjelja je. Kako divan dan za ništa. Nedjeljom se barem meni dešava da odmorim tijelo ali mi se zato umore moždane vijuge koje razmišljaju o jučer, sutra, važnim i nevažnim stvarima. Tako se pitam zašto uporno sanjam jedan te isti san, zašto se bavim ovim čime se bavim. Prisjećam se nekih nevažnih detalja poput onog paba u Zagrebu kraj kojeg sam naišla, gdje su mi ljudi djelovali tako sretno pa ih je mozak uskladištio ko zna zašto, prisjetim se kad sam s majkom kupovala patlidžane na pijaci prije 10 godina….Nedjelja je. Filozofiranje je. Lijepo je. Bolno je. Onda se pitam gdje si ti. Znam gdje si. Evo te cirkulišeš po mojim moždanim vijugama dok sjediš u svom stanu također. Dok misliš o tome kako sam te izdala i prodala, ne slutiš da sam uradila goru stvar. Da sam te zadržala zasvagda (jer zauvijek ne volim).
Znam što se sjećam patlidžana i Zagreba. Biće da je to vodilja ka sreći. Pamtiti sreću kad ne živiš sreću. Ali, što se sjećam tebe, ostat će mi nepoznanica.
