Panta Rei

Dobrodošli na moj blog

09.02.2019.

Traganje

Aktivno posljednjih pola godine razmišljam o tome zašto nisam sposobna ostvariti funkcionalnu vezu sa muškarcem? Kad kažem funkcionalnu, mislim na to da jednoj osobi prepustim svoju slojevitu osobu u potpunosti a ne raskomadanu u djeliće. Do nedavno sam bila sposobna nekome dati ovo, nekome ono, tako da su me u isto vrijeme svi pomalo imali, a niko u biti nije. Jedan bi dobio ovo, drugi ono. Kao kad biste nekome dali ruku, nekome nogu, nekome oči. Sve ovo vrijeme sam trgovala sa svojim emotivnim organima bez istinske tržišne vrijednosti jer sam za svoju jednu ruku uzimala cijeli tuđi šareni svijet koji je najčešće bio previše šaren za mene. Otkrih o sebi da volim ono što ni slutila nisam, recimo volim sivu, volim bijelu i volim crnu. Što je u muškarcu manje godina to je u principu više boja. Mislim da je potrebno vrijeme da se natalože jedna na drugu i tako naprave poetičnu senzaciju iskustva. Plaši me da će me ta smjesa boja progutati i ispljunuti kao nešto sasvim drugo. Plaši i raduje..raduje, raduje..

22.01.2019.

Kajanje dođe poslije

Zašto me privlači on takav koja je sušta suprotnost meni? Trebala bih prestati, ali vrag radi svoje..oprosti djevojčice. Izdat ću te opet.

19.01.2019.

Stvarna ja

Kada bih se barem jednom mogla vidjeti onako kao što me vide drugi ljudi. Stranci, koji me prvi put sreću. Oni koji me dobro poznaju. I generalno, svi koji nisam ja. A toliko ih je. Mogla bih biti bilo ko drugi. Posrnuti i hodati ponosno. A ja sam eto sasvim slučajno ova što ima crnu kosu, ova što ima oči boje maslina, ova što diše ispod srca.

06.11.2018.

.....je lijepa samo dok se čeka

Da li postoji sreća ili je sreća samo traganje za srećom? Nemoguća riječ. Previše lagana i prosta riječ od 5 slova u čije tragove mora stati sva težina uspješno sklopljenih kocki. U sreću nikad nisam bila sigurna niti sam joj previše vjerovala a opet je u mom životu uvijek bila prisutna neka sjena koja je sve dosad mogla nositi i jedno takvo ime. Nazovimo to kako hoćemo, ali poprilično sam sigurna da smo svi sretni onoliko koliko zaslužujemo baš takvi kakvi jesmo. Jer sreća nisu samo dobre stvari, sreća je nekada zapakovana u ružnu kutiju sa ružnim imenom za kojom ne bi posegnuli sve dok ne ostane zadnja. Poput najmržeg slatkiša kojeg na kraju pojedemo jer nam opadne šećer a danima se povlači po policama... Sreća je često samo ime za neodređenu sitnicu koja nam fali. Sreća je ponekad i nesreća koju smo dobro spoznali. Ipak sam sigurna da sreću možeš tačno osjetiti samo retrospektivno. Srećna sam bila kada me mama kupala nedjeljom da budem čista za školu,pod uslovom ( meni najgorim uslovom), da nema više izlaska napolje toga dana. E, to je jedna velika sreća koju nažalost nisu imali svi.

04.11.2018.

Kad Čola pravi atmosferu

Nedjelja je. Jesen divna, Čola trešti sa tv-a, kraj džamije par sjedi na klupi. Sve je nekako romantično.Vala idem i ja da šetam, pa na kaficu paa svašta.. Danas želim da svi budu zdravo i sretno!

02.11.2018.

Osmjeh što korača

Bio je neki prevrtljiv mjesec, nisam tačno sigurna koji jer ja vrijeme kao tačno određenu preciznu stvar, nikada nisam uspjela doživljavati ozbiljno. Da budem potpuno iskrena, nemam dobar osjećaj za vrijeme. Bio je kišan dan, tmuran i spor. Sjećam se tebe, i sada te vidim, vidim te često u posljednje vrijeme...što ne znači da te gledam.Dovraga sve... Tada sam ti javila one lijepe vijesti i nikada neću zaboraviti osmijeh koji si imao.Nesvjestan da te posmatram. Taj osmjeh je bio najiskreniji i najtačniji jer mi ga nisi poklanjao radi mene i sa ciljem da me kupiš. Bio je samo tvoj osmjeh. Osmjeh radi osmjeha. Izgledao si poput zaljubljenog dječaka prvi put poljubljenog koji ulazi u svijet tajni. Izgledao si poput čovjeka koji će osvojiti svijet. Ubrzo nakon toga i jesi. Tada sam znala, kao što i sada znam, sasvim postojano i nevjerovatno da sam voljena. Po prvi i zadnji put mi je značilo to da sam voljena. Sve ljubavi poslije i ljubavi prije, a bilo je velikih, barem sam tako mislila, su pale u vodu i potonule u bezdan.I njihove blizine za mojim vratom još uvijek nisu uspjele potisnuti tvoju tako daleku tuđinu. Ma ni pedalj jedan se nisam pomjerila od tebe, još čitam našu knjigu. Naša je stranica ostala nedovršena ali ja ću pero za tebe čuvati..

01.11.2018.

Nema te..

O, kako mi nedostaješ večeras. A proteklo je dosta vode i kazaljke su načisto poludjele. Ti si znao sa mnom. Znao si me bolje od mene .. Ti bi sada osmjehom znao začarati agoniju što me snađe. Ti bi jednom rječju utišao zle aveti što se evo vazdan došaptavaju. Ali nema te, što te nema, što te nema .. (Tišina vrišti)

28.05.2018.

Ogledalo/oladelgO

Slušam tvoj glas, uzbuđen a nježan i već žalim za vremenom u kom ga neću slušati. Bože, kako je sretna pomislim, sluša te svaki dan. Već u sljedećem trenutku ne želim biti na njenom mjestu. A i što ću tamo. Ubila bih se da sam ti Ona i da je naš odnos potpuno opiljiv. Čudnovatost je ono što mene zadovoljava. Pitaš me sa velikim zanimanjem o mom životu. Ja igram nekog pokera kofol, ostajem ravnodušna i imam važnijeg posla. A pričala bih ti... Kako sam bila glupavo dijete, kako nisam pričala ni sa kim, kako sam iz inata bježala od razmažene drugarice čiji su roditelji doktori jer sam bila preponosna da je slijedim kao kuče. .. Kako sam imala samo jedne tenisice..I nijednu igračku. Da sam čitala tri knjige dnevno jer nisam imala ništa drugo. Da sam se samo jednom zaljubila, onako. I još jednom, sada. Pričala bih ti o svome djedu, i kako me naučio da čitam. O svojim literarnim podvizima i sasvim promašenim životom kasnije..O tome da ljepota nije garancija nego samo prokletstvo koje garantira nesreću.. Onda se vraćam u stvarnost tvoje sobe, tvoj poznati glas pita me o sreći, od sve gordosti samo rekoh da sreća nije predviđena za ljude, da se moramo zadovoljiti sa prosjekom. Prostrijelio si me pogledom, mrziš kad se izvučem i ne odgovorim na pitanja za koja si jedva smogao snage. Rekoh, žurim, vidimo se.. A već tada sam znala da si i ti isto disao, sa istom lakoćom i težinom osjećao da smo potpuno u sudbini omanuli.

28.05.2018.

Duhovi

“Trees are poems the earth writes upon the sky, We fell them down and turn them into paper, That we may record our emptiness... K. Gibran Sve što na papir stane u grlu je stvaralo tenziju. Sve što prsti kažu usne žele dotaknuti. Moja praznina pak, puna je oblika, lude geometrije, iz nepravilnog mnogokutnika se pretače u ravnu liniju.

26.05.2018.

Torokuša

Da li vi imate dosadne babe na poslu koje proprate svaki vaš korak, svaki vaš pogled, svaki trenutak i svaku vrstu komunikacije? Koje se miješaju u vaš život iako niste tražili niti savjet niti mišljenje? U nedostatku vlastitog posla, atraktivnosti, ljepote i manjka pažnje iz srednjoškolskih i fakultetskih dana, valjda je, kao sporedna figura najbolje naučila posmatrati aktivne učesnike kako bi ispravno poslijepodne mogla voditi dnevnik. Dnevnik bez nje. Dnevnik o drugima. O susjedi. Prijateljici koju zapravo mrzi. Momku koji je neće pozvati vani. Majci koja prati svaki njen pokret. Svima. Uostalom, meni to i ne smeta baš mnogo. Samo sam htjela istaknuti fenomen žene torokuše, mahaluše, malograđanke. Pa divan li je. Fenomen koji se ponavlja svaki dan sasvim sigurno više i nije fenomen. Ugodnu noć.. :* P.S. Sofijo Loren, oprostite, ali baš na ovoj slici ste nekako klasičan primjer :/


Stariji postovi

Panta Rei
<< 02/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2957

Powered by Blogger.ba